Struktura i opšta kultura
Pre otprilike godinu dana preselio sam se u Beogradsko predgrade Batajnica.Opšte je poznato da ovo naselje predstavlja jedno od onih, za Srbiju toliko karakteristicnih, mešovitih naselja koja podrazumevaju da je stanovništvo uglavnom zaposleno u Beogradu, ali sa velikim procentom istog koji se bave poljoprivredom.No, možda najbitnija cinjenica koja bi se trebala uzeti u obzir pri promatranju ovog naselja jeste njegova (relativno) velika udaljenost od grada, koja nužno vodi nekoj vrsti getoizacije tamošnje omladine(kojoj na svu srecu ne pripadam).
Ova getoizacija ima više posledica po mlade Batajnicane, prva; stremljenje i divljenje raznoraznim kriminogenim strukturama (na šta sam se živeci u Srbiji devdestih u dosta velikoj meri «navikao»), i druga koji mi mnogo više «bode oci» a to je odosustvo lepog ponašanja što se najevidentnije vidi, a gde drugde, ako ne u javnom saobracaju(pogotovo nocnom koji je i tema ovog teksta)
Dakle, linija 701 je olicenje svih problema koje ima ovo sremsko predgrade Beograda, a na neki cudan nacin u toj liniji sam donekle prepoznao i njen spas. U periodu od kad sam se doselio do pre tri meseca GSP je bio zadužen za ovu «prokletu avliju» od autobusa.Tada sam na toj trasi vidao stvari za koje sam mislio da se mogu videti samo u srpskim serijama iz šezdesetih.Pušenje cigareta u ovom uvek pretrpanom autobusu i izuvanje cipela (valjda od umora) onih srecnika koji su se izlaktali za sedece mesto, bila je slika koja mi je postala svakodnevnnica.Sa druge strane autobus kojim smo se vozili je bio je poodmakloj fazi dezintegracije iako to nije sprecavalo vozaca da nas vozi preko devedeset(uprkos dimljenju ko zna kog dela ove kotrljajuce katastrofe).Ovo je za posledicu imalo ceste kvarove i ostavljanje nas putnika usred nenaseljene industrijske zone(ili još gore usred polja kukuruza) da cekamo zamenu.Ovo su sve bili samo eklatantni primeri problema predgrada u kome živim(nažalost, bilo ih je mnogo više)
Medutim,nocni saobracaj je krajem februara prepušten privatnim prevoznicima koji su izgubili na tenderu za dnevni saobracaj.I tako je neka cudna sila odredila da se nocu vozim autobusima firme sa više nego ironicnim nazivom «Autokodeks».U pocetku sam mislio da ce ovo rešenje sa privatnicama izazvati samo vece nevolje ali na srecu se ispostavilo da sam pogrešio.Od prve noci uvideo sam da izostaje karekteristicni 701 folklor što me je nateralo da se zapitam zašto se sve najedanput izmenilo.Uvideo sam da se ljudi sa mnogo više odgovornosti ponašaju cak je medusobno ophodenje postalo podnošljivije,kao da se pod neonskoim svetlom «autokodeksa»ne mogu videti prostakluci.Upravo to neonsko svetlo je bilo rešenje i vec pomeniti spas Batajnice.Noviji autobusi su znacili i vecu opreznost putnika stari «državni» autobus bio ostatak starog sistema u kome je sve «naše» pa je samim tim bilo sve dozvoljeno i tolerisano svakakvo ponašanje.Sada je privatno vlasništvo diktiralo savim nove norme koje su podrazumevale se u necijem autobusu ne sme pušiti, izuvati, drati ... .Treba naravno istaci da je ovu promena takode imala odredene nedostatke, a to je naravno cena medutim pošto je taj problem opšte prirode u Srbiji ne bih ga ovde nešto posebono razradivao.
Na ovom primeru se najbolje videlo kako ta glomazna strukturna promena koja je zahvatila celo društvo i koju zovemo tranzicija ocrtava na ponašanje «obicnih» ljudi. Verujem da ukoliko bi se broj ovih sitnih promena iz koje tranzicija satavljena povecao; povecala bi se i mogucnost emancipacije koja je toliko nužna Batajnici.
No comments:
Post a Comment