Sunday, February 25, 2007

PPPP RRRR IIII CHCHCHCH EEEE

****

Ne znam zasto sam ja oduvek vise voleo da pisem pesme nego price. Cekaj. Nije da sam neki pesnik. Pa ja sam u zivotu napisao samo pet pesama, ali to traje oduvek. Pricu nisam nikad ni pokusao da napisem. U stvari ovo i nije prica nego gluposti. Ali i gluposti se pricaju i ako mogu oni u skupstini i na televiziji onda mogu i ja isto ko i oni, cak i bolje.
Kad bolje razmislim da nije gluposti meni bi bilo zaista dosadno. Pa ja sam i shalama prestao da se smejem, cak prestajem i da ih kontam. Ja se smejem samo glupostima. Eto tako.

****

Posto sam ja student sad cu da Vam ispricam nesto o fakultetu. To Vam je kao neka zgrada u kojoj su kao svi pametni. E to je budalastina. Ja nigde nisam sreo vise budala nego u Rumuniji i na fakultetu. Moram priznati da ima tamo i pametnih profesora i nesto malo pametnih studenata, ali da se tamo nalaze i najvece budale i to je tacno. Bibliotekar je super lik, njemu ruke uvek mirisu na sapun. U stvari, kakav je to bibliotekar cije ruke ne mirisu na stare knjige? Ni on ne valja. A to da sam ja mirisao njegove ruke je najveca glupost.

****


Da imam snage trcao bih sto kilometara. U stvari, ja i ne znam imam li snage za tako nesto. Koja budala danas jos trci sto kilometara. Pa i one maratonce ljudi posmatraju kao da nisu normalni, a to sto televizija prenosi su gluposti.
Meni je jednom deda pricao kako je15 kilometara jurio neke Nemce koji su mu bezali, mada ja mislim da su ti Nemci zapravo bili pilici u kokosinjcu od 15 kvadrata, ili mislim da je deda hteo predamnom da ispadne faca.
Ma sve u svemu nema budale koja danas pesaci, a ne trci vise od kilometra. Navikla nam se dupeta na sedista i to ti je.

****

Ovo je prica o mukama.
Za nekoga je muka kad mu pozli od previse rakije pa povraca. To za mene nije nikakav problem pa ni muka. Muka je zapravo kad guras nesto tesko, a nema nikoga da povuce malo – kao kod premestanja ormana.
Sizif je na primer dobar primer. Svi mi znamo da je on gurao neki kamen cija je velicina relativna, a sad cu vam reci i zasto. Interesantno je da niko ne pita odakle je on gurao taj kamen. Kazu uzbrdo! Kurac uzbrdo, pa imao je on valjda neke drugare koji bi povukli taj kamen da ovaj hteo kamen na vrh brda. To je on gurao kamen sa bubrega, a ko je ikada imao kamen na bubregu taj zna sta ja sad pricam i sta su muke Sizifove. Jel?

****

U nekom filmu koji sam pre neki dan gledao neko je rekao da je voda super stvar. U pocetku uopste nisam razmisljao o tome ali sam kasnije shvatio da je to zapravo jedna velika istina. Zasto je voda tako dobra stvar, pitacete, sem sto je jedemo i pijemo i kupamo se njome. Najbolja stvar u vezi vode je normalno to sto je u tecnom stanju. Zasto? To necu ni objasnjavati. Alo bre, ona je najmokrija stvar na svetu i moze se prosuti. A prosipanje je ono najsuperije u vodi. To je kao rasipanje koje je super sto mi u Srbiji malo znamo. Samo za to vam treba "slavinar" ili ti sponzor. A kod prosipanja ste dovoljni vi, stara dobra voda, jedan sud i malo maste. To je sve.

****

Moja mama nece da joj ja procitam moje najbolje price. Kaze: Ja cu da ih procitam ako budem imala vremena (citaj:nikad), a ti radi posao posto nije vreme za zabavu. A kad je vreme za zabavu pitam ja, kad uvek ima nekog posla ili uvek neko umre? Pa u svetu se uvek desava nesto ruzno, tuzno i ozbiljno, pa i mi kao sastavni delovi te celine treba da budemo neraspolozeni i ozbiljni. Ni decu ne treba postedeti. Ima laganih poslova koje i fetus moze da radi. A kad cemo da se igramo?
Nikako mi se ne svidja ovakav pristup problemu, i to sto se previse radi. Radio ne radio tebi ce uvek nesto da fali. Zasto onda da radim da bi mi nesto falilo kad mi i ovako nesto fali. + osam sati dnevno!
E pa ja ne bih da umrem radeci za nova ocekivanja. Zasto onda radimo? U stvari, ja ne radim nista, ja sam student, ali to Vam je isto.


****

Sad cu da razmisljam o modnim revijama i modi. Modne revije su bez veze. Sta je to uopste modna revija? Masa mrsavih momaka i devojaka nabija komplekse debeloj populaciji preko aparata TV prijemnika. Pored toga, vecina nas u Srbiji i nema para da kupi sve ono sto decaci i devojcice sa piste reklamiraju. Imamo mi svoju modu (ali to je druga prica), a osim toga sta da bacam pare da bi mi neko rekao kako sam moderan. Pa ovde se i onako niko ne razume u modu.
A biti obucen po poslednjoj modi je isto kao i potrositi 40 dinara na sito stampanje majice na kojoj ce pisati: IMAM JA BRDO PARA SAMO NE ULAZEM U GARDEROBU, ali jeftinije…

****

by: Major Vetrovni

Tuesday, December 26, 2006

DANAS

Danas...

Danas sam video udar automobila u zenu, njen pad na asfalt, njeno izvinjenje uplakanoj i isprepadanoj burzujki za volanom koja ju je pozivala u auto da je odveze u ambulantu. Zena je pokupila svoj ceger, sa "nije mi nista" osmehom, pomesanim sa izrazom bola na licu, drzeci se za kuk, otisla u podzemni pesacki prolaz, oslobodivsi tako zacepljeni saobracaj, koji je nastavio svojim tokom...

Danas sam video, iz perspektive treceg sprata, dva mala Roma, kako trckaraju oko smrdljivog prosjaka, zezaju ga, uzimaju hranu koju je on ko zna odakle nabavio... Posle je jedan od klinaca izbacio lepo izmet na mestu gde studenti obicno popiju pivo dva u pauzama izmedju predavanja. Zalio ga je toplom mokracom, dok je nas prosjak dva metra dalje srecno lizao svoj kaziprst, umacuci ga u ostatke pakovanja nekog krema, koje je nasao u obliznjoj kanti za smece... Klinci su potom usli u zgradu Filozofskog fakulteta da se ugreju malo...

Danas sam video tmurna lica u gradskom, zabijena u proklete novine, jedno staro bradato lice sa ocima uprtim u kesu u kojoj se nalazio hleb, petnaestak pandura kako ulazi u taj isti bus...

Danas sam video uplakanu srednjoskolku, okruzenu sa dva-tri druga, kako sedi u niskom prozoru jedne pekare... Oci su joj bile nabrekle, krvave, a nos pocrveneo od iritiranja papirnom maramicom...

Deset metara posle ugledao sam samar koji jedna romkinja daje svom trogodisnjem detetu... Izbijajuci mu mrvljivu kiflu iz usta i ruku...

Danas sam primetio fine brazde koje prave izduvni gasovi kad se sjedine sa kisnicom i cure niz zgrade...

Danas...

...

.

by: xckomix

JUNECA GLAVA

JUNECA GLAVA
Current mood: annoyed

Nedelja, 15.1.2006

Pre podne sam šetao sa Krici, mojom jazavicarkom. Uobicajena maršruta, oko Savezne skupštine. Nigde nikog. Post – praznicna atmosfera. Sve se u meni i oko mene nekako odmara. Osim, naravno, neumornog tragaca Krici. Njuši, vuce, skici. Prvo nezainteresovano, a zatim sa sve vecom pažnjom pratim njeno krivudavo kretanje. Ide od koske do koske bacene na sred skupštinskog parka. Bira koju ce da zgrabi. Pogledam malo bolje – svuda oko mene hrpe vec bacenih kostiju. Ne mogu da verujem. Praznicna oglodana trpeza preselila se pred Savezni Parlament. U ushicenoj neverici je i moja keruša. Preko travnjaka stižemo do skupštinskog parkinga. Na samoj ivici leži polovina oglodane, ali još uvek ogromne junece glave. Krici je grabi kao vrhunski plen, meni se cini kao da skrnavi neki fosilni ostatak iz praistorije, a policajcu koji stoji na parkingu smeta što smo u zoni Parlamenta. Dobacuje da se sklonimo. Kako kad je tu juneca glava? Krici je ne ispušta, htela bi tu i da je pojede. A što da ne, pitam se – ako može glava, možemo i mi.

Vucem je ka kuci i mislim – da smo kojim slucajem sada u šetnji ispred Britanskog Parlamenta, da li bi se mojoj keruši ovako posrecilo?


by: Mar-Ian

BAROKNI ROKOKO!


BAROKNI ROKOKO!

Nedelja, 5. 3. 2006

Predvece sam uzeo da prelistam Kurir. Vrvi od raznih afera koje se odnose uglavnom na politicare i "kontroverzne biznismene". Okrecem stranu sa TV programom, kako bih našao neki film. Pronalazim jedan – "Francuska sobarica". Citam kratak sadržaj: "Radnja filma slavnog reditelja Luisa Bunjuela odvija se u predivnom ambijentu baroknog rokokoa." Ne mogu da verujem, pa procitam još jednom. Baš tako stoji – barokni rokoko. Ostavljam novine, jer osecam da nekako nisam u toku. Ne prepoznajem ni te "kontroverzne" ljude, ni nove stilove. Setim se cuvene recenice pokojnog sportskog komentatora Vite sa TV Beograd 1, kada je prenosio jednu rukometnu utakmicu. U velikom uzbudjenju, kako su mi pricali, taj reporter, kome ovaj gaf nikada nije oprošten, uzviknuo je: "Puce lopta k'o kristalna vaza od porcelana!". Ovo "poredenje" ušlo je u antologiju TV lapsusa. Hoce li i barokni rokoko uci u neku istoriju umetnosti, i kako, kada je genijalni autor ostao anoniman i neismejan, ucauren u imidž kolektivne uredivacke kontroverze jednog dnevnog lista po ceni od 15 dinara. A šta se još može dobiti za te pare?


by: Mar-Ian

Struktura i opšta kultura...

Struktura i opšta kultura

Pre otprilike godinu dana preselio sam se u Beogradsko predgrade Batajnica.Opšte je poznato da ovo naselje predstavlja jedno od onih, za Srbiju toliko karakteristicnih, mešovitih naselja koja podrazumevaju da je stanovništvo uglavnom zaposleno u Beogradu, ali sa velikim procentom istog koji se bave poljoprivredom.No, možda najbitnija cinjenica koja bi se trebala uzeti u obzir pri promatranju ovog naselja jeste njegova (relativno) velika udaljenost od grada, koja nužno vodi nekoj vrsti getoizacije tamošnje omladine(kojoj na svu srecu ne pripadam).

Ova getoizacija ima više posledica po mlade Batajnicane, prva; stremljenje i divljenje raznoraznim kriminogenim strukturama (na šta sam se živeci u Srbiji devdestih u dosta velikoj meri «navikao»), i druga koji mi mnogo više «bode oci» a to je odosustvo lepog ponašanja što se najevidentnije vidi, a gde drugde, ako ne u javnom saobracaju(pogotovo nocnom koji je i tema ovog teksta)

Dakle, linija 701 je olicenje svih problema koje ima ovo sremsko predgrade Beograda, a na neki cudan nacin u toj liniji sam donekle prepoznao i njen spas. U periodu od kad sam se doselio do pre tri meseca GSP je bio zadužen za ovu «prokletu avliju» od autobusa.Tada sam na toj trasi vidao stvari za koje sam mislio da se mogu videti samo u srpskim serijama iz šezdesetih.Pušenje cigareta u ovom uvek pretrpanom autobusu i izuvanje cipela (valjda od umora) onih srecnika koji su se izlaktali za sedece mesto, bila je slika koja mi je postala svakodnevnnica.Sa druge strane autobus kojim smo se vozili je bio je poodmakloj fazi dezintegracije iako to nije sprecavalo vozaca da nas vozi preko devedeset(uprkos dimljenju ko zna kog dela ove kotrljajuce katastrofe).Ovo je za posledicu imalo ceste kvarove i ostavljanje nas putnika usred nenaseljene industrijske zone(ili još gore usred polja kukuruza) da cekamo zamenu.Ovo su sve bili samo eklatantni primeri problema predgrada u kome živim(nažalost, bilo ih je mnogo više)

Medutim,nocni saobracaj je krajem februara prepušten privatnim prevoznicima koji su izgubili na tenderu za dnevni saobracaj.I tako je neka cudna sila odredila da se nocu vozim autobusima firme sa više nego ironicnim nazivom «Autokodeks».U pocetku sam mislio da ce ovo rešenje sa privatnicama izazvati samo vece nevolje ali na srecu se ispostavilo da sam pogrešio.Od prve noci uvideo sam da izostaje karekteristicni 701 folklor što me je nateralo da se zapitam zašto se sve najedanput izmenilo.Uvideo sam da se ljudi sa mnogo više odgovornosti ponašaju cak je medusobno ophodenje postalo podnošljivije,kao da se pod neonskoim svetlom «autokodeksa»ne mogu videti prostakluci.Upravo to neonsko svetlo je bilo rešenje i vec pomeniti spas Batajnice.Noviji autobusi su znacili i vecu opreznost putnika stari «državni» autobus bio ostatak starog sistema u kome je sve «naše» pa je samim tim bilo sve dozvoljeno i tolerisano svakakvo ponašanje.Sada je privatno vlasništvo diktiralo savim nove norme koje su podrazumevale se u necijem autobusu ne sme pušiti, izuvati, drati ... .Treba naravno istaci da je ovu promena takode imala odredene nedostatke, a to je naravno cena medutim pošto je taj problem opšte prirode u Srbiji ne bih ga ovde nešto posebono razradivao.

Na ovom primeru se najbolje videlo kako ta glomazna strukturna promena koja je zahvatila celo društvo i koju zovemo tranzicija ocrtava na ponašanje «obicnih» ljudi. Verujem da ukoliko bi se broj ovih sitnih promena iz koje tranzicija satavljena povecao; povecala bi se i mogucnost emancipacije koja je toliko nužna Batajnici.

by: Gdin. Obicni

BRZINA REDA

BRZINA REDA

Na predavanjima sociologija svakodnevnog života, raspravljali smo o raznim aspektima ubrzanja života, te korištenju termina brzina u svakodnevnom životu, misleci pri tom na pojam brzine ne kao fizicke velicine vec više na subjektivni osecaj ubrzanja života i osecanja nedostatka vremena uopšte. U poslednjih šest nedelja imao sam priliku da se nadjem u redovima ispred nekog od šaltera ustanova koje pružaju razlicite vrste usluga.

Tokom ne kratkog vremena provedenog u redovima primetio sam novu (ili sam se možda samo podsedio na staru) podvrstu brzine, a to je brzina reda, karakteristicna verovatno za podneblja gde su redovi svakodnevna stvar.

Ono što prati ovakvu vrstu «druženja», jesu pojave kao: Nemogucost ostvarivanja licnog prostora koji varira od kulture do kulture, ali dodao bih i od osobe do osobe. Zatim u redu se nadje barem jedna osoba koja ima komentare upucene službenicama/ima iza stakla tipa «nismo mi stoka», i tome slicno.Zatim je tu osoba koja ima funkciju redara (imala ta šalter sala svog zvanicnog redara ili ne).

Medjutim ma kako ove pojave bile primamljive za analizu, i svakako je i zaslužuju meni je najinteresantnije bilo pitanje koje su pridošlice postavljale zvanicnom redaru ili nekom od «cekaca» u redu, a ono glasi: «KOJOM BRZINOM SE KRECE RED»?

Ako je po definiciji brzina jednaka predjenom putu u jedinici vremena, kako bismo mogli izracunati brzinu reda? Red se kako znamo sastoji iz više osoba koje u njemu cekaju da bi došle do šaltera na kojima bi trebalo da budu usluženi od strane službenice/ka (ili da nešto kupe, ali na tome se sad necu zadržavati). Te osobe se krecu razlicitim brzinama jer prelaze razlicite puteve u zavisnosti od njihove percepcije licnog prostora.

Službenice/ici opet trebaju odredjeno vreme ali ne za prelaženje odredjenog puta vec završavanje specificne operacije vezane za usluge datog šaltera.

Ta brzina za obavljanje odredjene specificne operacije bi trebalo da bude standardizovana, ali ipak nije. Naime ona zavisi od stepena strucnosti rada na racunaru(još uvek!), koeficijenta inteligencije date službenice/ka, kao i od poznavanja materije kojom se bavi. Naravno poslednja stavka bi trebala da bude iskljucena iz ovog «infinitezimalnog racuna»[1], jer se podrazumeva da je ta službenica(službenik) kvalifikovana za posao kojim se bavi, ali to cesto nije slucaj.

Nije retka pojava da kada posle dužeg vremena i stignete na red bivate prebaceni kod koleginice ili kolege jer taj službenik/ca ne zna ono što bi trebalo da zna.

Moram da spomenem da kada udjete u proceduru usluživanja necete imati nikakvu diskreciju što od strane onih iza vas, a što je još gore ni od strane personala koji se izmedju sebe dovikuje, i vaše stanje na racunu ili druge licne stvari usput saopštavaju citavoj cekaonici.

Dakle zbog navedenih varijabli brzinu reda je vrlo teško izracunati, a i kada bih to uspeo ne znam koju jedinicu bih joj dodelio...

Skoro sam pokušao da izracunam brzinu reda u jednoj banci i ona je bila otprilike 1/108 ljudskog bica u minuti.

by: Leteci Holandjanin


[1] infinitezimalni racun-racun s beskonacno malim velicinama (obuhvata diferencijalni i integralni racun).

GUŽVA I NEVIDLJIVOST...

03.05.2006.

GUŽVA I NEVIDLJIVOST

Pešacki podzemni prolaz na Zelenom vencu, vec 15-tak godina okupiraju «ulicni prodavci». Ta okupacija je više ili manje konstantna. Rec je o ljudima koji na improvizovanim tezgama nude raznu robu. Te tezge su napravljene od kartona, odnosno kartonskih kutija. Roba koja se nudi je od odevnih predmeta, preko kišobrana, upaljaca, «žvaka», baterija, pa sve do živih zeceva.Prolaz je napravljen tako da poseduje dovoljnu širinu za mimoilaženje prolaznika.Medjutim kada se sa strana postave «ulicni prodavci», prolaz se znatno sužava, i mesta za mimoilaženje je osetno manje.Nastaje gužva.

Takvo stanje nije prouzrokovano samim tim što se sa strana prolaza nalaze improvizovane tezge, vec i konstantnim transakcijama izmedju prolaznika i prodavaca.

Cesto sam se pitao da li neki naši sugradjani imaju naviku da prolaz koriste ne da bi prošli, vec da bi pazarili.

Dakle gužva nastaje u interakciji prolaznik-prodavac.

Kada izadjete iz prolaza na bilo koji od šest mogucih izlaza, skoro da ce te uvek naleteti na barem jednog prosjaka.Ti ljudi takodje imaju nešto nalik na improvizovanu kartonsku tezgu, napravljenu od jedne kartonske kutije.Na toj tezgi se ne nudi ništa, ona služi da bi se u nju darivao novac.Interesantno je da oko tih tezgi nema baš mnogo zadržavanja.Naravno da ima ljudi koji u prolazu uz malo zastajkivanja udele neku milost, ali za vecinu prolaznika ovi ulicni prosjaci su nevidljivi[1].Jedan od tih ulicnih prosjaka(inace slep) cija je lokacija u Prizrenskoj ulici 10-tak metara po izlasku iz prolaza, koristi neku vrstu decje lutkice koju pritišce rukom te tako stvara piskave zvukove.To radi da bi na sebe privukao pažnju, bio vidljiv.On koristi zvuk da bi uocen, kao da time želi poruciti prolaznicima da praveci se da ga ne vide, bivaju deo njegovog sveta slepih.

Dakle mogli bi sad zakljuciti: nevidljivo?gužva,

vidljivo=gužva.

Ako bi prolaz na Zelenom vencu bio ispunjen prosjacima(nevidljivo), ne bi postojalo zagušenje u prolazu (gužva). Ovo ukazuje na to da prodavci koji vec godinama okupiraju prolaz sami po sebi i ne bi cinili gužvu,oni to cine jer ih prolaznici tretiraju kao vidljive.

Odavde bih mogao da pokušam izvuci jedno opštije pravilo, koje bi ukazivalo da se covek može kretati bez upadanja u gužvu, samo ako cilj prema kojem ide bude vidljiv a sve ostalo oko njega nevidljivo.

by: Leteci Holandjanin


[1] Ovaj tekst tretira odnos gužva i nevidljivosti. o fenomenu «nevidljivosti» depriviranih pojedinaca i grupa videti u e.gidens, sociologija, poglavlje 4:društvena interakcija i svakodnevni život.